*Nemoj biti ničiji stih. Ti si cijela poezija..* (Irish coffe!)

„Svakim danom se boriš ali jednostavno padaš i kliziš po "užetu" svog života i došao si do kraja. Stoga, napravi čvor i drži se, teške trenutke ostavi iza sebe, kreni prema gore, prema uspjehu. Bori se dalji i ne odustaj!“

Dušo, znam... Znam da je teško i htjela bih ti pomoći ali neznam kako. Iskreno, ja sam bila u toj situaciji i neznam... Neznam kako sam uspjela i otkud mi takva snaga volje da idem glavom kroz zid i uspijem. Mislila sam da neću uspjeti, da ću izgubiti godinu, znaš i sam koliko sam živaca izgubila dok sam to sve prolazila... Pila sam tablete, nisam spavala, borila sam se... Padala sam i padala. 7 ispita za redom sam pala, od tih su neki bili i komisija. Mislila sam da nema izlaza ali sam se borila. Bila sam u istoj situaciji kao i ti sada... Znam da ti nije lako. Što se mene tiče, isplakala sam suza i suza, kažnjavala sam sebe jer sam mislila da sam glupa jer mi ne ide... Nisam znala kako. Trudiš se, trudiš i ne ide... Najgore je to... A gledaš oko sebe budale koje uspjevaju putem prepisivanja ili puke sreće ili se jednostavno sviđaju profesorima. Vjeruj, znam kako je to. Koliko sam samo noći ostala budna da bi učila, nisam izlazila, mučila sam se da bi postigla nešto što su neki samo tako uspjeli... Težak je put uspjeha, ti to znaš. Krenut će, mora. Samo... Ne smiješ odustati jer ako odustaneš... Čemu sve ovo do sada? Pričali smo o tome. Sjećaš se? Znaš da mi je užasno teško reći da sam ja nešto prošla, a ti nisi? Sve bi dala da ti mogu nekako pomoći... Reci, samo reci i pomoći ću ti. Bilo kako. Znaš koliko te volim? Oprosti, ali nisam ti to rekla već dugo. Nekako... Sebična sam, znam. Žao mi je što sam takva. I na mene stres utječe, i obveze i problemi... Ovo što dolazi... Što će biti, kako će biti. Znam, zamaram se sa tih 3 pišljiva ispita dok si ti u većim problemima ali znaš... Sve bi dala da uspiješ proći ovu godinu, znaš da bi bila sretna da slavimo zajedno... Znaš, ja sam u prvoj godini dala uvijet dan prije upisa. Znaš koliko je to naknap bilo? Vjerujem da možeš i ti. Ti možeš to... Jedino što te koči je tvoj um za kojeg se bojim da će potonuti. Lagano tone... Nemoj tako razmišljati molim te. Tek kad budeš dao maksimum od sebe, na kraju godine bez obzira na rezultat, bit ćeš ponosan. Ja znam tebe. Jako te dobro poznajem... Znam da misliš: "Idući isto padam..." To ti nije u redu. Uvijek budi pozitiva... Uči pozitivno. Trudi se biti pozitivan. Napravi nešto da usmjeriš um na pozitivnu stranu. Nemoj se forsirat sa glupostima... Odi tamo gdje možeš učit na miru (znamo gdje je to). Malo prošeći, odmori, nemoj samo misliti na ružne stvari. Dušo, zdrav si, pametan si, mlad, uspjet ćeš. Znaš da ja vjerujem u tebe... Grozno je gledati te takvoga, a ne moći ti pomoći. Znaš da sam tu uvijek uz tebe, baš kao što si i ti uz mene... Bio i jesi. Ja nekad znam reći grozne stvari i znam da nisam osoba koja zna reći ono pravo u pravom trenutku, ali znaš zašto to sada pišem... Baš zbog toga... Ako ne možeš sam, tu sam. Znaš da jesam... Najgore mi je kada gledam nešto, a znam da tome ne mogu ništa. Pogotovo jer znam kako je to. Obično često čuješ: "Znam kako ti je" ali to nije ni upola onoga što se događa. Za mene znaš da znam, stvarno znam. Život je nažalost takav. Zaredat će se neuspjesi, cijeli život će nešto biti protiv tebe.. Nikada ti neće biti po volji, uvijek će te neke stvari živcirati. Ali, zbilja, zar se isplati živcirati zbog tako nečega? Znači, naživcirat ćeš se oko toga i naškoditi svome zdravlju? Završit ćeš to jednog dana i imati ozbiljne probleme sa živcima. Ima ih, vjeruj mi... Ozbiljnih primjera toga. I što imaju sada? Završenu školu i tko zna kakve boleštine. Dušo, ja sam imala glavobolje, nesanice, debljanja, mršavljenja, dekoncentracije i svašta zbog svega toga.... I znaš šta, sada kada na to gledam, nije vrijedno. Nije bilo vrijedno... To da nisam imala vremena za nikoga, a kamoli za sebe.. To da nisam mogla izaći van kao svi normalni mladi ljudi, nisam mogla živjeti normalno, imala sam zdravstvene probleme koji nisu imali veze sa ničime od ovoga, a opet jesu... Sebi sam naškodila. A zašto? Zato da bi danas bila tu di jesam. I jel mi žao? Je. Vjeruj, nije niti malo lagano kada se u tolikoj mjeri živciraš, završiš kod psihologa, ginekologa i niz liječnika da bi utvrdili da je sve to od stresa. Poremetila sam sve moguće funkcije u organizmu koje su trebale biti normalne. Nije mi to trebalo ali ja nisam znala za drugo. Jednostavno, forsirala sam sama sebe jer sam morala. Ti ako misliš da možeš i moraš, samo ajde naprijed. Ja sam tu, znaš da jesam. Znam da ti to možeš, znam. Vjerujem u tebe i ti to znaš :) Znaš da nije lako i znaš što te još čeka ali zacrtaj si neki cilj i trči prema njemu. Svakim danom ćeš bit sve bliže i bliže i budit ćeš se zadovoljan. Znam da ćeš biti. Ništa nije lako ali to što danas radiš, trebat će ti. Pa makar i malo kasnije... Ali hoće... Trebat će ti. Nemoj se dovesti u situaciju da ti bude žao. Sjeti se samo koliko je u to uloženo novaca, truda, vremena, živaca... Znaš da nije bilo lako, znaš da neće biti lako... Znaš da treba imati konjske živce da se ovo sve prođe ali vjeruj mi.. Vjeruj mi, prva je najteža, dalje će ti ići lakše i jednog dana ću se ponosit tobom. Jednog dana ćeš se ti ponosit sobom i reći ćeš sam sebi: "Ja to mogu, ja sam to uspio". Baš kao i ja. Ja isto neznam ishod svega ovoga ali nadam se najboljem. I kako god prođe, rekla sam sebi... Šta je tu je... Bit će kako će biti i kako mi je zapisano. Postoji razlog zašto je nešto tako kako je. Bit će bolje. Život je takav. Znaš i sam... Dok su neki sretni, ti si nesretan ali uživaj u tuđoj sreći, imat ćeš ju i ti. Samo.... Promjeni način razmišljanja. Znaš ti o čemu ja. Moraš. Ako ne... Zaglibio si tu di jesi... Nažalost, oboje znamo kako si tvrdoglav i kad si nešto zatuviš, to je to. Nema od toga dušo ništa. Samo sebi radiš inat i znam da ćeš sada analizirati cijeli tekst. Da ti odmah kažem, nemoj. I to što uzimaš (znaš ti šta) i što meni govoriš koliko uzimaš i da ti djeluje kao bombon, nije niti malo smiješno. Neznaš da mi nije svejedno. Truješ se, bezveze. Neznam zašto uvijek tjeraš svoj neki inat i svoje neko mišljenje oko nečega što nije dobro za tebe. Nije te briga za tvoj život. Nije te briga šta trpaš u sebe, kako će završiti. Nije te briga. A to što postoje ljudi kojima je stalo, nije te briga. Sebično. Jako sebično. Oprosti, nije trenutak da se iskaljujem na tebi ali dosta mi je. Zbilja. Ne volim kada si tako radiš, nepotrebno. Zbilja je nepotrebno. Znam da si napet i sve ali ne postoji niti jedna tableta koja te može riješiti onoga što si si sam zacrtao. Ja to znam da ne postoji. Jer smo... Isti... Samo želim da znaš da sam tu ako me trebaš, kad me trebaš. Volim te i uvijek sam tu za tebe. Najbolji si mi prijatelj i pomoći ću ti kako god mogu i koliko god mogu... Znam da ti to možeš. Možeš.

Mene su odavno prestale iznenađivati ljudske gluposti. S tim jednostavno naučiš živjeti i vremenom shvatiš da ne možeš protiv nekog ljudskog načina razmišljanja, ne možeš utjecati ni na čije misli, a ne dao Bog i da možeš, ne bi nam bilo kraja ili bi ipak kraj bio tada još bliži? Ali eto, ja sam u ovu svoju glavu umetnula misao da mogu uticati na nečiji osmijeh, nečije suze, na nečiji sjaj u očima… I zbilja mogu. Čovjek to može. Može krasti najiskrenije osmjehe strancu kojeg slučajno sretne u ovoj masi ljudi, sebi, prijatelju, voljenoj osobi.. Onako sasvim slučajno i spontano poput djeteta koje krišom uzima slatkiše zametnute negdje u kući.Težak i bolan je onaj osmijeh koji krije nemire duše. Od tih osmijeha treba bježati što dalje, jer oni razaraju i ono malo u nama ljudskog, dječjeg, ono malo nas. A darovati jedan iskreni osmijeh sebi, onom kome je to potrebno, ne košta ništa. A baš takvi osmjesi se pronalaze u sitnicama koje su nam često pred očima, ali ih ne želimo vidjeti jer neke druge stvari nam zamagljuju oči. Svako od nas, prije ili kasnije, u životu dobije udarac tamo gdje najviše boli. Kažem vam, svako, baš svako. I onda, ili ojačaš ili te bol uništi. Potom se uvjeriš da nitko nije onakav kakvim se predstavlja, da svako nosi masku koju je sam sebi napravio ili je idući životnim cestama izgubio srce, možda ga je neko i iščupao onako ‘slučajno’… I kad te razočara jedna osoba, gubiš povjerenje u ostale. Ali vremenom naučiš na poraze. Naučiš da te iza svakog ugla čeka iznenađenje. Naučiš da je najveća tragedija života što urođene osobine ne možeš promijeniti, s njima se rađaš, živiš i umireš. Naučiš da je život nemirno more, da su valovi iz dana u dan sve veći i veći i da moraš stalno plivati, boriti se sa valovima i ne dopustiti tom čudesnom plavetnilu da te nadjača. Pa i onda kad zaroniš, možeš izroniti ako dovoljno želiš. Nekad bivaš preslab za još jedno plivanje nemirnim morem pa sve prepuštaš sudbini. A sudbina k’o sudbina, dok ima konce u svojim rukama radi što joj je volja. A onog trenutka kad joj prepustiš sve konce, nemaš pravo na prigovor. Ali uvijek ti dugo treba da protrljaš oči, uvidiš istinu i da je priznaš sebi. Najgora je istina ona koja ruši sve kad je izgovoriš na glas, istina koja ti pravi rane poput najoštrijeg bodeža. Zato je nekad bolje i prešutjeti, jer ljudi su slabi i nemaju volje da ponovo grade srušeno ali živjeti u zabludi boli još više. Često se gubiš između dobra, zla i ružnog. Ne znaš šta definira dobro, šta zlo, a šta ružno. I promatraš ljude oko sebe, njihove riječi i djela, pokušavajući dokučiti gdje se to izgubilo dobro, a gdje ružno i u kojem momentu je zlo prevladalo. Žalosti te misao da i ti spadaš u ljudsko biće i bojiš se te pomisli da si isti kao svi. Nismo svi isti ali smo slični. Svi imamo neku zajedničku osobinu koja nas veže, pa bila ona dobra ili loša. Što je to u čovjeku što ga tjera na samoću i na bijeg od poznatih, a u isto vrijeme stranih lica, a možda pak i bijeg od samog sebe…? Osluškujući kapljice kiše, u stvari sam shvatila da osluškujem osjećaje u sebi koji poput valova mora ruše sve pred sobom, a ljubav se svojim vršcima prstiju igra s tim valovima. Umom luta misao da li je ovo sreća ili samo iluzija o sreći, ili je možda sreća satkana od tuge… Jer sreća zna biti prevrtljiva, lažna, a nekad i opasna. Sreća je ponekad samo omot za paket u kojem se nalazi tuga. A kad se paket otvori, omot je uništen, a ono što ostaje je tuga.
Poslije je teško uspostaviti odnos sa malim svijetom oko sebe, a još teže sa svijetom u sebi. I svaka borba koja se počinje voditi u tebi je tvoja, samo tvoja. Umjesto riječi na usnama je muk ili pak osmijeh koji pravi rane gore od najoštrijeg bodeža. Možda bih za promjenu trebala osluškivati sreću bez nade da će naići u velikoj količini. Hoću da je mala, iskrena i samo za moje oči upadljiva. Dovoljno je da ispuni najmračnije kutove duše, i ja ću to nazvati srećom.

Znam, znam da me nema dugo... Nema opravdanja... Nikakvoga... Ovih dana sam, kao i uvijek u stisci s vremenom... Za prijatelje se nađe vremena, popričamo mob/kava/skype, a ostalo slabo... Tražim se ovih dana... Baš mi ne ide sve kako bi htjela i to mrzim... Baš gledam oko sebe, nestalo je sve što je prije postojalo.. Onaj neki smijeh ulicama, vedrina ljudi, ljudska glupost. Svi smo nekako ozbiljni... Čak nas i roditelji ušutkavaju da budemo ozbiljniji (iako s obzirom na moje godine, mene ne treba nitko ušutkavati)... Iako imam toliko godina koliko imam i dalje sam djetinjasta i dalje se smijem za svaku glupost, i dalje sam sretna i gledam pozitivno... Ima dana kad pokleknem i kad mislim da ne mogu i svakim danom kažem: "Hoću", ali sutradan ne napravim ništa... Zašto je to tako? Fali mi volja, nešto... Neznam zašto nemamo vremena za ništa iako dan potratimo uzalud... Baš sam neki dan bila kod frizerke i frendica je išla samnom, usput smo otišle i na kavu.. Jadnica me čekala 3 sata da završim al smo otišle na kavu. Mislim da bi to morala češće raditi al nikako se odlučit za to.. Nekako, nikad ne mogu, nikad nemam vremena, a htjela bi... Zašto stalno tipkamo po Face-u umjesto da odemo na kavu? Kave su postale preskupe, okej... Zašto ne odemo u šetnju? Malo je debilno nekome reći: "idemo u šetnju!" zar ne? :/ Nadam se da ću po završetku fax-a obnovit društveni život iako je i sada dobar ali nisam potpuno zadovoljna.. Osjećam se prazno... Nekako... Sve je to prije bilo drugačije nekako... Mislim da smo svi postali mrzovoljni i živčani... Ja jesam...

Nisam jako dugo pisala, opet... uvijek ovako započinjem post. Da da, znam da je vrijeme da prestanem ali jednostavno, obaveze su me pregazile... Bilo je i problema i obaveza i sretnih i tužnih dana.. Svega pomalo... Neznam jesam vam rekla da sam jedno vrijeme radila za jednu mobilnu mrežu.. Da, ja sam bila ona teta što napada ljude da pređu baš na našu mrežu... Bilo je tu svašta. Ljudi su svakakvi. Iskreno, i ja sam bila ta koja je samo prošla pored takvih jer sam znala da bi me navukli na sve i svašta. I tako sam radila 6 sati svaki dan da bi zaradila ni 500 kuna. Ah, eto, to je tako... Pošto mi je dan bio preopterećen svim i svačim, odustala sam od toga i sada idem samo na fax. "Samo"... Nego, što još ima kod mene. Trebala sam ići na Praskozorje pa nisam. Znam znam, prestara sam za te gluposti al ne mogu bez dobre romantike :) I nismo išli... :( Al dobro, ipak sam pogledala verziju s neta pa sam svejedno u toku :)





Nekako sam ovisna o takvim filmovima. Čak sam počela gledati Vampire diaries...

To mi je postalo jako jako napeto... Jednostavno obožavam ljubavne filmove, serije, štogod... Neću o tome više, znam da će mica čitat post, a njoj to jako teško pada..
Počela sam se družiti s novim ljudima. Znam znam, opet.. Brzo otkantam one koji mi ne pašu ali to tako treba biti, ne? Zašto bi se mučila s nekim tko mi nije niti malo sličan. Znam da je to malo sebično od mene ali eto...
Mica o kojoj sam pričala prije par rečenica je moja draga nova prijateljica koja trenutno prolazi kroz prekid i znate već kako to ide.. Faza poricanja, javljanja bivšem, plakanje i takve stvari... Znam da mi prijatelji ne možemo utjecati puno na to, zapravo, ne možemo utjecati nikako... Ali... Znaš kako se kaže: "Nitko ne zaslužuje tvoje suze, a osoba koja ih zaslužuje neće te ni rasplakati..." Znam da se sjećaš dobrih trenutaka s njim, znam da ga vidiš u svakoj pjesmi, u svakoj kući, u svakom koraku na plesu, u svakom izlasku, u svakoj kavi, u svakom snu... Ali.. Znam isto tako da mu se ti uvijek javiš prva, ti si ta koja uvijek sebe ponižava, ti si ta koja je slaba i koja ne kreće dalje. On je odavno krenuo, barem tako kažeš. To ti i vjerujem jer odavno već ima zamjenu. A ti si ta koja je vjerna zauvijek... Ti si ta koja još uvijek vjeruje u nešto što nije bilo to... Znam da ti je teško, znam da nije lako krenuti dalje ali tako nećeš nikada dalje ako mu se budeš javljala... Rekla sam ti odavno da imaš dvije opcije. Ili biti s njim tj vratiti mu se ili ga ostavit do kraja... Ovo prvo si rekla da nećeš tako da ti ostaje samo ovo drugo... Iako ti pokušavam pomoći, i ti i ja znamo da ne mogu i da to moraš sama. Ja ti mogu biti potpora, mogu ti dati savjete ali znamo da me nećeš poslušati i danas si mi rekla da ću te ubit jer si mu poslala poruku. Neću. Meni ne znači ništa ako mu pošalješ ili ne, znači tebi. I dalje si daješ lažne nade i dalje se uništavaš oko toga, i dalje pričaš o njemu... Kreni dalje, ti to možeš... Kao što sam ti rekla, piši blog, ispuši se, komentiraj drugima, čitaj druge. Ima ljudi (cura) koje imaju slične probleme. Nije on jedini na svijetu. Ostavi njega iza sebe, sjećaj se lijepih trenutaka, sjeti se onih ružnih i neka te ti ružni drže dalje da zaboraviš na sve to. Nećeš zaboraviti, nikada ali doći će jednom netko tko će te cijeniti više od njega i kome ćeš biti lijepa kao takva i tko će te držati kao kap vode na dlanu. Znam to. Ja sam to prošla. Sama sebi reci da ti to možeš i to je to. Vjerujem u tebe :) Dragi moji blogeri, ajmo riječ podrške za moju kolegicu :))) Znam da uvijek imate nešto lijepo za reći :)

A ja... Ja sam i dalje sanjar, živim u nekom svom svijetu koji nitko ne razumije i dalje se bojim otvoriti u potpunosti nekim ljudima.. Nekada možda i budem... nekada...

Da li ovdje postoji netko tko ne izlazi po kafićima svaki petak i subotu, jedina zabava je da se napije ko konj i da nezna di je? Da li ovdje postoji netko tko ima ciljeve u životu i zna što želi? Da li ovdje postoji netko tko cijeni prave, istinske ljudske vrijednosti i kome je istinski stalo do nekoga drugoga osim samo do sebe i svoje guzice (da oprostite)? Da li ovdje postoji netko tko nije sebičan, tko voli pomagati? Da li ovdje postoji netko tko voli slušati i biti slušan?? Da li ovdje postoji netko tko je društven i nije ga briga kako njegov prijatelj izgleda, kako se ponaša, u što vjeruje? Da li ovdje postoji netko tko je iskreno tu za prijatelja, a ne samo prividno i nestane čim iskoristi zadnju slamku dobroga iz njega? Da li ovdje postoji netko tko je neiskvaren i koji vjeruje da još negdje postoje dobri, pošteni prijatelji koji vole drugog prijatelja samo zato što je on takav, a ne zato što on nešto ima ili mu on može nekako poslužiti? Da li ovdje postoji netko kome nije glavna zabava ić svaki dan na kave i to je jedino viđanje sa prijateljem? Da li ovdje postoji netko tko voli provoditi vrijeme na nasipu, u parku, negdje na nekom izletu tek toliko da se zabavljaš, a ne zato što si starac koji više nije za kafiće (možda nikad nije niti bio)? Da li ovdje postoji netko tko bi za prijatelja došao doma u 3 sata ujutro jer je povrijeđen? Da li ovdje postoji netko tko ima krize i koji bi nekada bio netko drugi jer je usamljen i jer nema s kime popričati jer su svi totalno drugačiji, jer su svi otišli daleko, jer nema nikoga? Da li ovdje postoji netko tko ne može naći nikoga normalnoga tko bi se družio s njim? Da li ovdje postoji netko tko želi prijatelja s kojime ne mora paziti što će reći, kako će postupiti jer je svaki potez kojeg napravi podržan od prijatelja? Da li ovdje postoji netko tko vjeruje da će naći prijatelja koji će mu biti sve, koji će ostariti s njim i čija će se djeca družiti nekada... Jednom? Netko kome će taj prijatelj biti kum i koji će pomagati kroz život? Netko komu ću i ja pomagati? Da li ovdje postoji netko tko bi poslušao prijateljev ukus u muzici iako ga on ne voli? Da li ovdje postoji netko tko ne sudi po izgledu, po vjeri, po nacionalnosti? Da li ovdje postoji netko tko bi bio potpora? Da li ovdje postoji netko tko ima isto mišljenje kao i ja?

Da li ovdje postoji netko tko bi htio biti moj prijatelj? :)

Svim mojim prijateljima koji su ... OSTALI SAMI... Ljubav je kao leptir. Što za njom više trčiš, tim te više razočara. Ali ako je pustiš da leti, doći će ti kad se najmanje nadaš. Ljubav te može učiniti sretnim, ali te ponekad može i zaboljeti. No najljepša je tek kad je pokloniš onome ko je toga vrijedan. Stoga ne žuri - nađi vremena i izaberi ono najbolje ZA SEBE.


Svim mojim prijateljima... KOJI NISU BAŠ SAMI... Ljubav nije nastojanje da postanemo neka druga “savršena osoba”. Ljubav se sastoji u tome da pronađemo osobu koja će nam pomoći da budemo savršeni onakvi kakvi već jesmo.


Svim mojim prijateljima koji se vole... “IGRATI”... Nikad ne reci “VOLIM TE" ukoliko ti uistinu nije stalo. Ne govori o osjećajima ako ona nisu iskrena. Ne ulazi u nečiji život, ako toj osobi kaniš slomiti srce. Ne gledaj nikome u oči, ako je sve to što činiš jedna obična laž. Najokrutnija stvar koju muškarac može učiniti ženi i obrnuto: dopustiti joj/mu da se zaljubi, a da ne namjerava prihvatiti ni uzvratiti tu ljubav.


Mojim prijateljima koji su ... SRETNI... Istinska mjera naklonjenosti nije vrijeme provedeno s osobom koju volite, već činjenica da ste, kada ste zajedno, dobri jedno prema drugome.



Svim mojim prijateljima čije je... SRCE SLOMLJENO... Slomljeno srce je slomljeno onoliko koliko ti to želiš, i bol ide duboko onoliko dokle ti dozvoliš. Pobjeda nije u tome koliko nam je puta srce bilo slomljeno, već to što smo naučili iz toga.


Svim mojim prijateljima koji su... NAIVNI... Kako voljeti: biti postojan ali nikada tvrd, dijeliti ali nikada nepravedno, razumjeti ali nikada negirati ono što smo razumjeli, biti povrijeđen, ali nikada prepustiti se bolu.


Svim mojim prijateljima koji su .... RAZOČARANI... Boli te kada vidiš kako je voljena osoba sretna s drugim. No još je bolnije znati da je osoba koju voliš nesretna s tobom.


Svim mojim prijateljima koji se boje ...PRIZNATI... Ljubav boli kad ostaviš nekoga. Još više boli kada te neko ostavi. Ali najviše boli kad se pred osobom koju voliš moraš pretvarati da to nije tako, plašeći se da će se ona poigrati tvojim osjećajima.


Mojim prijateljima koji ... VOLE POGREŠNU OSOBU... Beskrajno je tužno kada nekoga zavoliš, a ne shvaćaš da ta osoba nije zaslužila tvoju ljubav i da sa njom samo gubiš svoje dragocijeno vrijeme. Ako taj netko nije tvoje ljubavi vrijedan SADA, neće biti vrijedan ni za jednu, ni za 10 godina . NIKAD!


SVIM MOJIM PRIJATELJIMA.... Želim da ste prema osobi koju volite: pošteni, nježni, zreli, nepromjenjivi, da je štitite i hrabrite, da ste zahvalni i nesebični.
I da nikada, nikada ne zaboravite da su vas lagali, jer anđeli, zaista, postoje!

Zašto sam ovo napisala? Svi me pitaju u čemu je tajna moje uspješne veze... Jednostavno se volimo i poštujemo, to je jedina tajna... Ako nešto ne zalijevaš, niti ne raste, tako i veza... Shvaćate što želim reći :)

Nije me bilo dugo zbog fax-a ali eto, sad sam tu... :) Svi ispiti su riješeni i idem mirno u treću godinu :)
Još malo pa idem na more dolje na Vir pa opet neću malo pisati ali nadam se da ste mi dobro svi :)
Volim vas :)

21 godina ljudi moji dragi! Starim polako ali sigurno Pošto žurim učit naravno (obećajem, obećajem, doći ću napisati pošteni post...) moram ići brzo brzo :))) Sretan mi rođendan!

Nadam se da ste se ovog Uskrsa napapali šunkice, tucali se jajima i provodili vrijeme s obitelji i najdražima :)

Želim vam svima sretan Uskrs od srca! :)

Sjećate se prošlog posta i predmeta o glupostima i 8 GB materijala za pregledati? Prošla sam ga!!! Dobila sam 3! I bila sam najbolja tj dobila sam najvišu ocjenu Nisam spavala, izgledala sam kao blijeda krpa ali eto, isplatilo se. Dakle još 3 ispita iz prve godine i 4 iz druge do uvjeta do 8.-9. mjeseca. Nije loše zar ne? Ah... Sad idemo dalje :) Krećem s učenjem normalnijih predmeta :) Ako se matematika može nazvati normalnom... Matrične jednadžbe, determinante, gaussov teorem, cramer, semantičke tablice, predikati, sudovi i sl. sranja :) Koma zvuči ha? :) Ah... :) Sad su na redu marketing, elektroničko poslovanje, menadžment, matematika i financijska matematika
Ah, oprostite više sa mojim fax-om... Dosadna sam sama sebi :)

No da napišem i nešto što posljednjih dana radim OSIM što učim stalno :) Počela sam čitati jednu knjigu... "Susan Forward - Otrovni roditelji". Knjiga je na djelovima odvratna ali nažalost, stvarna... Kopirala sam vam odlomak pa sami odlučite hoćete ju pročitati ili ne :)

...I opet se ja vraćam pisanju ovdje... Pokušavam zapamtiti cijeli dan besmislice koje učimo i koje moramo znati za subotu... Da, ispit je i to u 9 ujutro :( Em moram učit, em se moram dignut rano i još pisat ispit. Pa di to ima? I to u subotu!

Čuli ste možda nekad za „buhe skakačice“. Evo kako ih treniraju.
Buhe zatvore u posudicu sa staklenim poklopcem. Buhe ko buhe, skaču. Tuku glavom u poklopac. Nakon nekog vremena, shvate i kažu: „Dosta mi je više lupanja glavom u poklopac.“ i počnu skakati niže. Kada počnu skakati niže, to je znak dreseru da su naučile lekciju. Sklone poklopac sa posude i buhe bi mogle iskočiti, ali ipak ne iskaču, jer su naučile skakati niže.
Mnoge od nas su učili „skakati“ samo do određene visine. Cijelog života nam obitelj, društvo, država ili naši unutrašnji strahovi govore: „Samo toliko možeš postići. Samo toliko visoko možeš skočiti. To je sve što možeš. Nisi tako značajan. Nisi toliko važan. Nisi vrijedan. Samo si prosječan pojedinac i ništa posebno ne možeš postići.“
Naučeni tako, kao i one buhe, skačemo samo do određene visine, ne usuđujući se poskočiti malo više. Strah da ćemo udariti glavom u poklopac bude preveliki.

A vi? Skačete li onoliko visoko koliko vam dopuštaju vaše sposobnosti ili ste se predali zbog vaše okoline i negativnih primjedbi? Jedini način da izbjegnete kritike je ne govoriti ništa, ne raditi ništa i ne biti ništa.
Zamislite da imate čarobni štapić kojim možete mahnuti iznad određene oblasti svog života. Kad mahnete tim štapićem, vaše želje postaju stvarnost. Koje biste to želje ostvarili sebi? Sve što čovjekov um može zamisliti i povjeruje u to, može to i postići. Dvije glavne prepreke na putu do ostvarivanja svojih želja, ciljeva i snova su strah i sumnja. Protuotrov su odvažnost i samopouzdanje, a ključevi za odvažnost i samopouzdanje su znanje i stručnost. Zvuči komplicirano, ali nije.

Sve dok čovjek uči i ima želju da se usavršava u bilo kojoj oblasti, on može uspjeti. Uvijek ima nešto novo za naučiti, da se nadogradi znanje, da se postane stručniji i da se to znanje iskoristi u prave svrhe. Ovakav princip može se upotrijebiti u bilo kojoj oblasti života.

Ciljaj na Mjesec! Ako i promašiš – bit ćeš među zvijezdama!

Sretan i blagoslovljen Božić želim vama i vašim obiteljima! :)

Sveti Nikola je prošao... Jeste čistili čizmicu? Meni je to od malena običaj i uvijek, al uvijek imam čizmicu na prozoru za Sv.Nikolu :) Iako imam 20 godina, evo za par mjeseci i 21, volim običaje i držim do njih i dalje vjerujem u Svetog Nikolu i Djeda Božićnjaka :) i svi koji kažu da ne postoji nemaju pojma! :) Što ste dobili u čizmici ili pored nje? :)

"Smisao života je raditi ono što voliš. Svi koji će ti ikada reći da je nemoguće, u krivu su, jedini zidovi koji postoje uzrokovani su tvojim umom.. Granica zapravo - nema :) Granice jedino mogu kasnije uzrokovati pitanje u tvojoj vlastitoj glavi; Što bi bilo kad bi bilo? A to ne želiš zar ne? Makni masku i budi svoj. Ti si svijet. Svijet je ti. Postoji bolje.. Samo smo mi ponekad preslabi da u bolje vjerujemo. Just BELIEVE."

Vidim da ste me se već zaželili pa moram piknuti post :) Imala sam toliko obaveza i jednostavno ne stignem... Jučer sam upravo saznala da mi je iz jednog kolegija falilo pola boda za prolazak na kolokviju :) Nisam tužna, nisam razočarana, ponosna sam jer profesor ima visoka očekivanja i već ti bodovi su ponos... Na ispitu će biti bolje :) Iz drugog pak kolegija smo dobili zadatak aktivnost na ningu i svaki dan moramo pisati forume, blogove, komentirati. Znate onda zašto nisam stigla ovdje... :)
Sada da pređem na temu.. Toliko želja imam, toliko sam puna entuzijazma, toliko se borim za sebe.... Znam da ću uspjeti. Sad mi trenutno treba orbitrek jer skupljam novce za njega. Recite mi vi što mislite, da li je bolji orbitrek, sobni bicikl ili traka za trčanje? Po meni mislim da bi si na traci uništila zglobove, bicikl mi je nekako samo za noge, a orbitrek za sve. Ha? :) Što vi mislite?
Na fax-u je odlično, našla sam nove prijatelje, smijemo se, zabavljamo se i super mi je :) Napokon sam ja ona koja jesam :) Ljubiju i meni je jučer bila godina i 9 mjeseci.. Kako vrijeme brzo prolazi :)) Još malo pa 2 godine :) Jedva čekam završetak škole, svoj posao i onda tek mogu u život s njim :) Jedva čekam :)))

Evo, ovo je malo brzinski, ali ne mogu si pomoći :) Hvala vam što me čitate, sad za Božićne blagdane ću malo više pisati :))
Božiiiiiććććć

Znam jednog anđela, sa osmjehom koji sobu obasja. Sa očima što sjaje srećom, sa glasom kao pjesmom neke daleke ptice.. što te vuče da ju slušaš, gledaš, želiš dotaknuti.. Barem na trenutak.. Pomirisati njegovu kožu, osjetiti njegovu kosu pod svojim prstima. Barem na trenutak zaustaviti sve, da vrijeme ne ode, da ostane tu, kad ga gledam i sve dublje tonem i gubim se u njegovom pogledu..



Zašto se trudiš?
Zato jer želiš postaviti smiješak na njegovo lice. Da vidiš sjaj u njegovim očima. Da vidiš te predivne bijele zube kako izviru svaki put kad se nasmije. Da znaš da si za to ti zaslužan. Da uživaš sa svakom njegovom riječju, svakim pogledom, pokretom njegovog tijela.
Krenuo je prema meni, srce mi je preskočilo udarac, zastalo na trenutak. nije znalo kuda da krene, da iskoči van i padne njemu pred noge ili da ostane tu gdje je i da kuca i dalje. Zastalo je i pomislilo samo na jednu stvar. "Da mi je svaki dan ovako!".. bez misli i daha, bez zraka i snage da se protivim...

Da mi ga je svaki dan vidjeti..
Njegove oči što sjaje, njegov osmjeh što se širi, njegovu kosu što zadivljuje sve njegovom nestašnošću.. dok stoji tu predamnom...

Da mi ga je svaki dan vidjeti..
Da ga zagrlim barem na trenutak...

Vratila sam se, napokon :) Službeno objavljujem da sam studentica druge godine!!! :))) Uvijet sam dala danas tako da sad sve četiri u zrak i odmor malo od svega toga :) U nedjelju imam krstitke na kojima se nadam da će biti lijepo :) Znam da će biti lijepo jer Ljubi ide samnom :) Ovi dani su bili jako teški za mene... Bila sam pod stresom, neispavana, prištići su mi iskočili od nespavanja, podočnjaci, blijeda sam ko krpa ali sve se isplatilo... Sada napokon mogu uzeti vremena za sebe. Napokon :) Sve ovo ne bi mogla bez mame koja me je stalno tješila i davala mi nadu za dalje, bez Ljubija koji je stalno govorio: "Još ništa nije gotovo, ti to možeš... Još samo malo, još samo malo :)" Sve to me držalo u nadi da ja to mogu... Govorila sam sama sebi: "Ti to možeš, ti to možeš" I ja to mogu! Ja sam to ispunila, uspjela sam. Prva je najteža, idemo dalje! :) Presretna sam... Presretna... Ovim postom želim zahvaliti Ljubiju što je samnom u dobru i zlu i uvijek je ponosan na mene bez obzira na sve... Bez obzira... Hvala ti! :) Volim te najviše na svijetu Bez tebe ja ne bi uspjela ovo sve :) I sada idemo dalje, idemo u zajednički život :) Jeejjjjjjj
Sretna sam!

Obećala sam da ću pisati... Pogledam sada, 7. mjesec zadnji post... Jao jao. Stvarno nemam vremena za ništa. Jedva čekam Božić i snijeg i sve što snijeg nosi :) Fali mi vožnja po snijegu, grudanje, vrijeme za mene... Vrijeme za ostale... Nemam vremena za ništa, pogotovo za sebe... Doći ću brzo...

Obećajem.